Piše: Budo Simonović
U donjomoračkom selu Mioska, na raskrsnici gdje se od Jadranske magistrale odvaja put koji uz Gornju Moraču, preko planinskog prevoja i sada, nažalost, dobrano iskrčene prašume Semolj vodi ka Boanu i Šavniku, odnosno Žabljaku, nedavno je otkriven neobični i za ova vremena neuobičajeni spomenik.
Na crnoj mramornoj ploči, postavljenoj na bijelom mermernom obelisku, ispod velike zvijezde petokrake uklesan je tekst: „Ovaj put izgradi Danilo N. Jauković, general – narodni heroj, sa vojskom JNA. Zahvalni građani Gornje Morače”.
Da put nije probijen prije četrdeset godina, da ovakvo spomen-obilježje nije podignuto u ovom smutnom i obezljuđenom vremenu kad se svaka šuša i maruša baca blatom, drvljem i kamenjem i na taj period „komunističkog mraka” i, naravno, na tu „parazitsku i štetočinsku” organizaciju zvanu Jugoslovenska narodna armija, ova vijest, može biti, ne bi ni pobudila toliku pažnju. U svakom normalnom vremenu to bi bilo normalno i nešto što se podrazumijeva kao znak pažnje i poštovanja nečijeg rada i nečijih zasluga. Sada, međutim, taj neobični „krajputaš” ima dvostruki značaj: pokazalo se da, uprkos svemu, još ima onih koji pamte i ne zaboravljaju dobročine i dobra djela i potvrdilo da dobro, makar i u „debelo more” bačeno, kad-tad ispliva i pokaže se na svijetlu dana, uprkos svemu i svima, uprkos zlovaktima poput sadašnjeg u kojem vladaju oni koji uobražavaju da istorija počinje od njih i da samo oni zaslužuju lovorike.
Spomenik u Mioskoj je vaskrsnuo priču, gotovo legendu, o generalu, narodnom heroju Danilu Jaukoviću, koji je i svojim životom i svojim djelom, svojom sjajnom biografijom ratnika i blistavom posleratnom i vojničkom i stvaralačkom karijerom, odavno zaslužio i veći i značajniji spomenik od ovog, koji su mu plemeniti gornjomorački gorštaci, težačkim rukama, u muci i sirotinji, ali srcem i dušom, sada podigli u znak zahvalnosti za to što im je otvorio prozor u svijet, što ih je oslobodio vjekovnog ropstva u bespuću i zaskoku pod pazuhom Vučja, Sinjavine, Semolja, Javorja, Vragodola, Kape moračke, Zastana i Tali. Zato što je uvidio i razumio njihovu muku i zato što im ništa nije obećavao, a sve je ispunio što je bilo u njegovoj moći.
A kolika je bila ta moć i odlučnost generala Jaukovića, možda najbolje govori činjenica da je na ovom putu, posebno na dionici od Dragovića Polja u Gornjoj Morači do Krnje Jele, praktično sve stalo i ostalo ondje gdje je bilo i u trenutku kad je on – ne svojom voljom – otišao sa kormila Jugoslovenske narodne armije u Crnoj Gori. Jer, onima koji su ga kukavički, mučki, podlo i nečojski, u strahu da njih ne zasjeni svojom harizmom i slavom u narodu, smijenili sa mjesta „vrhovnog komandanta” vojske u Crnoj Gori, kao ni njihovim ne boljim naslednicima, za 40 godina nije bastalo da dovrše čak ni tunel kroz Semolj koji je on započeo, a kamoli da taj put valjano održe i učine ga jednom od najatraktivnijih turističkih saobraćajnica, najkraćom vezom od mora do Durmitora. Da se i ne govori o drugim putevima i mostovima, svemu onome što i danas, voljom naroda tih krajeva, nosi ime generala Jaukovića. A pjesnik bi rekao: koga narod zakiti lovorom, njegova je vječnost...
Sjutra: RANE JE LIJEČIO U JURIŠIMA
Zaboravljeni heroj
Nigdje drugdje u Crnoj Gori, razma one bronzane ploče na Durmitoru, gde je 9. jula 1977. godine stalo njegovo veliko, plemenito srce, i eto sada tog spomenika u Mioskoj nema drugog biljega, nema spomenika koji bi podsjećao na Danila Jaukovića. Čak ni u njegovim Šavniku i Žabljaku nema sokačeta koje nosi njegovo ime, a ne manje je on zadužio i mnoge druge krajeve širom Crne Gore. Pokazalo se ipak da nijedna vlast ne voli nebojše, one koji misle svojom glavom i rade za dobro naroda, a ne za pojedince koji bi da vladaju tim narodom.